home biser trauma ozenama karadzic rusenje dieperle muskaracizena projekti
biserlogo
_______________________________________________________________________________________________________________________________

Greta Weinfeld Ferušić

 

Rijetko koja žena Bosne i Hercegovine, po svom cjelokupnom životnom putu, toliko odgovara principima na kojima je formiran i djeluje BISER International, kao Greta Weinfeld Ferušić. Radi se itovremeno o individualnim i univerzalnim principima oličenim u jednoj ličnosti. Zgog toga profesorica Greta Weinfeld Ferušić može da bude proglašena istovremeno i ženom jedne godine, i ženom cijelog jednog razdoblja. A to što je proglašavamo baš ženom ove godine, dakle, ima individualnu i univerzalnu, lokalnu i globalnu simboliku: jedina je živa zatočenica Aušvica u Bosni i Hercegovini koja se pridružuje obilježavanju 60. godišnjice oslobađanja tog najvećeg i najstravičnijeg logora smrti u istoriji.

 

Greta Weinfeld Ferušić rođena je u Novom sadu, u uvaženoj jevrejskoj porodici. Kao jedinica oca koji je u Njemačkoj završio visoku tekstilnu školu i majke koja je govorila pet jezika, provela je prijatno i mirno djetinstvo. Iako je pohađala vjersku obuku u novosadskoj sinagogi, u kući se nije posebno njegovala religijska tradicija. Već u osnovnoj školi govorila je tri jezika, a u srednjoj pet, kao i njena majka. Među prvim djevojkama tog vremena igrala je tenis.
Drugi svjetski rat, do početka 1944, provodila je u Novom sadu, koji je kao nekadašnji dio Austro-Ugarske priključen mađarskoj. S rositeljima, u strahu, ali ne i neimaštini, jer je bolo vode, struje i hrane. Kada su međutim, u Budimpešti zavladali fašisti, takozvani “strijelasti krstaši“, Jevreji su i u tom gradu morali na odjeći nositi žute zvijezde, tako da je Greta gotovo danonoćno ostajala u kući.


U aprilu je već došla naredba da se svi Jevreji okupe u sinagogi, iz koje su, sa pedesetak kilograma najnužnijih stvari i zlim slutnjama, krenuli teretnim vozovima u nepoznatom pravcu. Tek kada se voz konačno zaustavio na jednom slijepom kolosjeku, Greta je shvatila da je dovedena u dio Aušvica, koji se zove Birkenau, odnosno Brežinka na poljskom. Tu je lično doktor Mengele razdvojio mlade od starih, tako da je Greta smještena u baraku izrađenu za 40 konja. zauvijek je rastavljena od roditelja, koje više nikada nije vidjela. Počela je priča zajednička za stotine hiljada logoraša Aušvica. To više nije bila Greta Weinfeld već broj istetoviran na ruci, koji je ni živ ni mrtav dočekao početak 1945.


Mladost i snažna volja pobjedili su smrt.


Povratak u Novi Sad trajao je preko stotinu dana, od kojih je Greta mnoge provela na krovovima teretnih vozova, pošto je nakon oslobođenja cijela Europa bila u pokretu.
Ostvarila je san da studira arhitekturu, koju je uz početne probleme sa memorijom, uspješno završila 1950. Usput se vjenčala sa kolegom sa građevine Seidom, s kojim se 1952. preselila u Sarajevo. Na sarajevskom Arhitektonskom fakultetu počela je kao asistent, nastavila kao docent na konstrukcijama, predajući armirani beton, težak i među studenima ne baš puno voljen predmet. Bila je prodekan i dekan, angažovana, putem svog fakulteta i Instituta za arhitekturu, na raznim projektima. Bio je to period izgradnje “hiljadu škola“, poznate robne kuće u Jajcu koju je “Borba“ proglasila za arhitektonsko djelo godine u Jugoslaviji, muzeja u Jablanici, spomenika na Makljenu; projekata na kojima je konstrukcijski dio nosio potpis Grete Ferušić.
Profesorica Ferušić je istovremeno bila veoma aktivna na društvenom i kulturnom polju i u obrazovnim institucijama. Sedamdesetih i osamdesetih, pored ostalog, bila je član Savjeta MES-a, sarajevskog Festivala malih scena i član Izvršnog vijeća Bosne i hercegovine, zadužena za komotet za zaštitu životne sredine. I poslije penzionisanja, prije dvadesetak godina, nastavila je da bude aktivna u raznim savjetima i kulturnim institucijma. A ona dolazi drugi rat, druga golgota; druge, iako drukčije, patnje.


Zašto je ona sama govorila da je za nju golgota i taj drugi rat, koji je započeo pšola vijeka poslije onog 1941? Zato što je, kako sama kaže, to “bilo stanje na koje ne mogu da utičem, da sa mnom neko drugi upravlja“. Nije htijela otići iz Sarajeva, iako ga je napustila sva njena porodica. I mnogi drugi kao što se zna. Sa suprugom je ostala uporna u odlučnom odbijanju ponuda da izađe iz opkoljenog grada. bilo je možda i drugih razloga, ali jedan je osnovni: “Prvo i prvo, odgovorala je, ja pripadam ovom gradu. Jednom sam napustila kuću, u Novom Sadu, jer sam bila primorana. Ono što će biti sudbina grada i njegovih stanovnika koji ostaju, neka bude i moja sudbina!”


I tako su supružnici Ferušić ostali sa onim građanima Sarajeva, koji su svih tih tri i pol godine opsade bili na jednoj, a cijeli ostali svijet na drugoj strani. kao i mnogi sugrađani, doživjeli su trenutke na britkoj granici između smrti i života, kao ono kad im je “pancirka“ upala u sobu, iz koje su samo koju sekundu izašli prije te granate. Ali, za Gretu Ferušić se sama činjenica da je život u ratnom Sarajevu bio takav da je “živjela u srednjem vijeku, sa sredstvima dvadesetog vijeka“, približavala težini onoga što je doživjela u logoru Birkenau.

Ovu lucidnu, poslovično sažetu i vlastitim životnim iskustvom provjerenu misao posudili smo iz dokumentarnog filma “Greta“ u produkciji Sarajevo International Saint, iz Amstredama, i Sarajevo MES Fedtivala, i u režiji Nihada Kreševljakovića. U prvoj godini poslije okončanja opsade Sarajeva snimljen je taj vrijedni dokument i ispovjed o ljudskoj patnji, hrabrosti i vjeri u život.

Lijepo je što je Greta Ferušić večeras ovdje sa nama i što je možemo proglasiti ženom godine u Bosni i Hercegovini. Da još jednom naglasimo da je Greta mogla da bude ženom bilo koje od predhodnih godina. Što to činimo baš sada je koincidencija sa apelom “Nikad više Aušvic!“, koji se ponavlja od njegovog oslobađanja prije 60 godina. I što ćemo zajedno sa našom Gretom tom apelu pridružiti još jedan: “Nikad više Omarske, Srebrenice, nikad više opsjednutog Sarajeva!“.

 

Sarajevo, 07.03.2005