biserlogo
home biser trauma ozenama karadzic rusenje muskaracizena projekti novosti
_______________________________________________________________________________________________________________________________
HOME > O ŽENAMA > SILOVANJE I GENOCID

dieperle

stanford

monalisa

Silovanje kao ratna strategija

Aida Daidzic, 1993.

Agency news: Serb forces raped forty Muslim women from a town they captured in northern Bosnia last June, it was reported by the American publication "Newsday". "We want the world to know about our truth", said one of the young rape victims. Many said that soldiers told them they had been ordered to rape the women in the mainly Muslim towns. EXCLUSIVE PHOTOS: REF. 224 148 Andrew Kaiser-G.A.F.F./SIPA PRESS autumn ‘92.
rape3
rape4

Prije svega željela bih da Vas podsjetim na političku situaciju prije rata. Dezintegracija Jugoslavije nije mogla biti zaustavljena nakon smrti Tita u 1980 godini. Od 1981 godine srbijanski režim u Beogradu počeo je da djeluje na  nacionalistički i šovinistički način još više nego prije. U tom periodu, na primjer, srbijanska vojna policija ubila je nekoliko nenaoružanih studenata gazeći ih tenkovima na demonstracijama na Kosovu u kojem su uglavnom nastanjeni Albanci. 1988 srbijanski režim oduzeo je status autonomije Kosovu i Vojvodini. Na ovaj način srbijanski režim prekršio je  ustav Jugoslavije. U tom periodu beogradski režim počeo je da preuzima kontrolu nad oružjem iz svih krajeva zemlje. To je bila Srbija koja je uz britansku i francusku podršku koja je podnijela zahtjev UN-u da se stavi embargo na oružje na području "cijele Jugoslavije". UN su udovoljile ovom zahtijevu u septembru 1991 i ovaj embargo na oružje koji je pogodio naravno samo one zemlje koje nisu imale oružje, dajući na taj način vremena srbijanskoj armiji da napada regiju po regiju. Dato im je dovoljno vremena da ubijaju i kolju hiljade bosnaskih gradjana i da opsjednu bosanske gradove.

Slovenija i Hrvatska bile su prve republike iz bivše Jugoslavije koje su glasale za nezavisnost u rano ljeto 1992 (u ljeto 1992 četiri od šest republika bivše Jugoslavije proglasile su se nezavisnim državama - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija). Nekoliko nedjelja kasnije, nakon proglašenja nezavisnosti srbijanska armija napala je Sloveniju, zatim Hrvatsku. To je bio pokušaj Beograda da zadrži svoju predominaciju i moć. Tako da su svi oni koji nisu bili Srbi, bili ubijani širom cijele bivše Jugoslavije oružjem za koje su sami platili porez.

Nakon Slovenije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina bila je treća republika koja je proglasila svoju nezavisnost, nakon što se 675 bosanskog stanovništva izjasnilo voljnim da žive u nezavisnoj demokratskoj državi Bosni i Hercegovini. Ove izbore koji su održani 1/2.marta 1992 nadgledala je Europska zajednica i priznala ih kao demokratske.

Već slijedećeg dana, 3.marta počela je opsada i bombaradovanje gradova Bosne i Hercegovine. JNA (jugoslovenska armije) koja se preko noći pretvorile u u srbijansku armiju zauzela je i teško napala nekoliko bosanskih gradova, posebno Sarajevo. Oni su tako brzo odgovorili, da je bilo očigledno da su se promišljeno i svjesno pripremali za početak rata. Dan nakon izbora u plamenovima je izgorjela sarajevska pošta.

6/7 aprila 1992 Ec i US priznale su Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu, suverenu državu i Bosna i Hercegovina postala je članica UN-a.

Prije nego nastavim, želim da naglasim, da ovaj članak govori o zločinima koje su počinili Srbi prema civilima Bosne i Hercegovine na početku rata. Ono o čemu neću govoriti ovom prilikom je nažalost, kako je rat napredovao, da su radikalni hrvatski fašisti počeli da rade slične grozote.

Od 1988 živjela sam u Njemačkoj i živjela sam tamo kada je počelo bombardovanje Sarajeva "moga grada" Najbolji opis stanja u kakvom sam bila kada su do mene došle vijesti, bio je jednostavno . šok. Uvije se pitam kako su se ljudi u Bosni morali osjećati u to vrijeme. Bila sam stvarno u panici i neprestano zvala telefonom moje prijatelje u Sarajevu, a što je bilo moguće još nekoliko nedjelja nakon što je počelo bombardiranje. Stalno sam ih pitala, što učiniti i kakva je tamo bila situacija. Pričali su mi o svojim rođacima koji su pobjegli u Sarajevo iz manjih mjesta i sela iz cijele Bosne i Hercegovine gdje su bili svjedoci mučenja i ubijanja ljudi uključivo i malu djecu. Bili su svjedoci osnovanja koncentracionih logora i drugih grozota. U toku ovih prvih mjeseci rata u martu, aprilu i maju 1992 bila sam paralizirana. Provela sam nedjelje i nedjelje sjedeći na kauču gledajući televiziju i čitajući novine. Nisam oopće mogla da shvatim šta se dešava očekujući nekoga da dodje i sve to zaustavi.

U tom periodu smatrala sam začudjujućim da su mnogi od ljudi sa kojima sam pričala stalno opravdavali neaktivnost govoreći da je situacija u Bosni i suviše kompleksna i neshvatljiva. Očigledno je da je mnogo komfornije odabrati da se to ne razumije  nego snositi poslijedice stvarnosti. Ja čvrsto odbijam, da iko može  ozbiljno da tvrdi da je situacija Sarajeva krajnje kompleksna: imate srpske trupe  na okolnim brdima koje su opkolile  grad i imate bosansko stanovništvo zatvoreno unutar grada. Ljudi u Sarajevu su Bosanci, što znači da su to Muslimani, Katolici (običnim jezikom netačno nazvani "Hrvati"), članovi ortodoksne crkve (običnim jezikom netačno nazvani "Srbi"), Jevreji, Romi, Albanci, ljudi mješanih nacionalnosti kao na primjer Amerikanci.

U augustu 1992 otišla sam u Hrvatsku, koja je bila najbliža Bosni i Hercegovini dokle sam mogla stići. Tamo sam srela Mirsadu, šesnaestogodišnju djevojčicu koja je bila silovana. Pokušaću da je zadržim u svom sjećanju jer mi se dopala od trenutka kad sam je srela i pokušala sam da joj pomognem, pokušavajući da se prema njoj ne ponašam sažaljivo. Bila je zatvorena u koncentracionom logoru u blizini Teslića 4 mjeseca sa svojom majkom i sestrom. Bila je silovana oko 80puta u danu.

U vrijeme kad sam je srela, bila je u poodmakloj trudnoći (u šestom mjesecu). Nakon što je rodila djevojčicu dala ju je na usvajanje i otišla za Dansku. Nikada nije vidjela svoju kćerku. Nikada od nje nisam tražila da mi o tome priča jer sam se plašila da bi joj moje interesovanje iz gledalo neučtivo i da bi je moglo povrijediti.

Medjutim jednom, kad smo sjedili i pričali, rekla mi je da kada je bila u koncentracionom logoru nije joj bilo dozvoljeno da spava jer su vojnici konstantno dolazili po nju, nikada joj ne dajući ni vremena ni prostora za spavanje. Ovo je bilo prvi put, da mi je situacija u kojoj se nalazila ova djevojka i mnoge druge žene, postala jasna i bliska (postala dio mene).

U januaru 1993, Medjunarodna zajednica organizirala je Mirovnu konferenciju u Ženevi. Imala sam priliku da tamo budem kada se David Owen, pretstavnik Europske unije, obraćao R. Karadžiću sa "Vaša ekselencijo". Ovo me je izludilo. Bilo je nevjerovatno da se  jedan pretstavnik medjunarodne zajednice, što je bio David Owen, obraća jednom ratnom zločincu, što je Radovan Karadžić, sa "Vaša Ekselencijo". Medjutim, to je nažalost bila razočaravajuća istina: bolna i razočaravajuća slika stava medjunarodne zajednice naspram Radovana Karadžića i srbijanskih političara genocida u Bosni i Hercegovini.

Nakon toga bilo je jasno da mi moramo graditi svoju vlastitu strukturu da se borimo protiv ovakve politike. Sa nekoliko prijatelja organizirali smo medjunarodnu inicijativu žena iz Bosne i Hercegovine. Dali smo joj ime BISER. Znale smo da mi moramo graditi našu vlastitu strategiju da se borimo protiv ovog što nam se desilo.

Pošto smo svi bili iznenadjeni i nepripremljeni za ovu agresiju, trebalo nam je mnogo vremena da saznamo o čemu se radi i šta se stvarno dogadja u našoj zemlji. U namjeri da razjasnimo situaciju formulirali smo četiri slijedeća pitanja. Vjerovali smo da bi svakome pomoglo da shvati šta se, čak i danas  dešava u Bosni i Hercegovini:

1. Ko su žrtve ?
2. Gdje su žrtve ?
3. Ko su počinioci?  Ko je organizirao transport i mjesta gdsje su žrtve bile zatvorene u toku svih ovih mjeseci etc.
4. Zašto su poćčnioci ovo uradili? Zašto su silovali?

1. Bilo je kristalno jasno da su žrtve bili civili iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Žrtve su uglavnom bile žene i djeca. To su isključivo bili ne Srbi. U to vrijeme BISER je prikupio podatke za malu studiju u kojima smo pronašli da je 6,14%  bosanskih žena bilo silovano, a 3,68% su zatrudjele zbog tog silovanja. Ovo je samo statistika, medjutim postoji statistika koja je veoma velika za ovaku malu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina. Na primjer, ako bi 6.14%  ženske populacije SAD-a bilo silovano onda bi oko 9 miliona američkih žena zatrudjelo uslijed silovanja.

U isto vrijeme u mnogim bosanskim gradovima ponavljao se ovaj scenario: srpski vojnici ušli bi u grad. Imali su liste intelektualaca i ljudi na vlasti i ljudi od utjecaja. Prvo su ubili mnoge od njih. Zatim bi muškarce i žene doveli na glvni trg ili ulicu ili ispred njihovih kuća. Odvajali su muškarce od žena, muškarce su ubijali ili transportirali u koncentracione logore, a žene javno silovali. Javno silovane bile su stare žene ili mlade djevojke. Preostale žene odvodili su kolima, autobusima ili kamionima u velike prazne zgrade, poput škola, skladišta, hotela ili praznih fabrika i tamo bi bile zadržane da bi bile silovane.


2. Gdje su bile žrtve?
Žrtve definitivno nisu bile ni u Srbiji niti u Beogradu. Žrtve su bile na teritorijama Bosne i Hercegovine i Hrvatske koje su okupirali Srbi.


3. Ko su bili počinioci ?
Mi znamo da su žrtve bilie pronadjene u područjima gdje je bila prisutna srbijanska armija. Prema tome lako je dokazati da su počinioci bili srpski vojnici - vojni i paravojni.

Silovanja su bila silovanja bandi, vršena masovno i javno.


4. Zašto su počinioci to radili? Zašto su silovali?
Žene su bile silovane pred svojim porodicama da bi pojačali patnju i da bi ih lišili digniteta. Nadalje ova strategija se koristila da bi žene poželjele da umru, tako da bi one napustile svoje domove u strahu i da se nikad više ne vrate. Glavni razlog korištenja ove strategije masovnog silovanja je da prisili žene da na neodredjeno vrijeme napuste svoje domove.
Najbolji primjer je situacijea bosanske žene izbjeglice u Njemačkoj. Neke od njih pokušale su samoubistvo da bi izbjegle prisilnu repatrijaciju.

U našoj civilizaciji muškarci su ti koji napuštaju svoje domove zbog dobrih i loših razloga. Žene su ostajale kod kuća, održavajući strukturu zajednice, skupa su čuvale bazu društva. Međutim, sada su se takodje i žene pokrenule. Posljedica ovog je masovna migracija koja je prekinula fabriku našeg društva.

Neki ljudi imaju impresiju da se akcija Srba : mučenje, progoni, silovanje žena i muškaraca, razaranje gradova i sela desila na kaotičan i konfuzan način. Medjutim, ako neko  pobliže analizira situaciju, shvati, da je isti način ponavljan u cijeloj Bosni i Hercegovini. Mora se prepozanti sistem - sistem koji razdvaja muškarce od žena i djece:: koji destruira strukturu porodice u cijeloj Bosni i Hercegovini. Sistem koji je korišten da bi se vodio genocidni rat. Srpski vojnici htjeli su da unište ljude, ne zgrade, kuće i infrastructuru - oni nisu granatirali i bombardovali gradove, sela i kuće na teritorijama gdje su sami željeli da žive.

Bili smo preplašeni i šokirani situacijom koja nas je okruživala i imali smo osjećaj, da smo živjeli u kaosu i da niko ne zna šta se dešava. Zatim, nakon dugog perioda konfuzije, shvatili smo da je bilo mnogo ljudi koji su bili i još su aktivni na veoma precizan način. Poput dijelova mašine koja je izvršavala genocid na ovoj teritoriji i na taj način Srbi, na sličan način kao nacisti razarali su ljudski život i ubijali ljude poput tvorničke proizvodne linije. Kao da su mislili da uništavaju beskorisne proizvode. U to smo vrijeme shvatili pravu dimenziju ovog genocida.

Glavni cilj agresije protiv Bosne i Hercegovine bio je osvajanje nove teritorije da bi se stvorila "Velika Srbija".

Genocid (eufamisam - etničko čišćenje) bila je strategija ovog cilja, a masovno silovanje bilo je oruđe ovog
genocida

Za ovu konferenciju veoma je važno da se shvati da silovanje i nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini ima političku dimenziju.

Da bi sakrila svoju politiku popuštanja prema Bosni i Hercegovini, medjunarodna zajednica prihvatila je cover-ups koju su izmislili Srbi, na primjer:
- rat u Bosni i Hercegovini je gradjanski rat
Ustvari, rat u Bosni i Hercegovini baziran je na osvajanju teritorije, gradjanski rat nikada ne uključuje teritorijalna pitanja.

- Rat je baziran na staroj mržnji ili na etničkoj mržnji
Ustvari, život u Bosni i Hercegovini vijekovima je baziran na etničkoj toleranciji u multikulturalizmu

- Svi muškarci siluju, svi vojnici siluju i svim ratovima
Mada, ovoj je generalan slučaj, silovanje u Bosni i Hercegovini bilo je sistematično i naređeno odozgo

Koristeći eufemisam poput etničkog čišćenja umjesto genocida, ili ex-Jugoslaviju umjesto Bosne i Hercegovine (pravi naziv internacionalno priznate zemlje)

Umjesto da im se sudi, Karadžić i Milošević šetaku okolo slobodni. Milošević je čak i promoviran kao mirotvorac. Svaki dan u 2 sata poslije podne Karadžić odlazi u svoj ured koji je u Lukavici (mjesto veoma blizu Sarajevu koje drži srpska vlada). Svak zna gdje ih se može naći i uhapsiti, ali to je ono što se upravo ne dešava.

rape1
rape 2

Želim da naglasim, da je svaka zemlja u svijetu imala pravnu i moralnu obavezu da zaustavi ovo što su Srbi činili u Bosni i Hercegovini. U skladu sa etablismanom UN svaka zemlja ima obavezu da zaustavi genocid bilo gdje na svijetu, medjutim niko to nije učinio. Svako je sjedio i posmatrao Srbe i nakon toga Hrvate kako razaraju Bosnu i Hercegovinu ratom i genocidom .

Mi sada imamo mogućnost da dokažemo, da su silovanja izvršena u ovom ratu bila naređena kao strategija od JNA . Ova silovanja bila su izvršena pod direktnom komandom vodja i naša ambicija je da Karadžića i Miloševića da odgovaraju za ove zločine. Ima mnogo izjava srpskih vojnika koji potvrđuju strategiju JNA koja je bila naređena odozgo.

Svi bismo trebali da shvatimo da progoni, bombardovanja gradova, uskraćivanje vode i struje četiri godine građanima Sarajeva, prisiljavajući djecu da posmatraju svoje majke i očeve, koji su posmatrali svoje kćerke kako ih siluju. Sve ove grozote, uključivo masovno silovanje i četverogodišnje uskraćivanje vode Sarajevu ima zajednički nazivnik, bile su sa ciljem da se uništi ljudsko dostojanstvo.
Ove grozote bile su počinjene da bi se uništilo dostojanstvo bosanskog naroda, jer, kad se uništi dignitet jednog naroda, društvo i individualne porodice takođe su u opasnosti da budu uništeni.

Spoznali smo da naš prvi zadatak mora biti vraćanje digniteta. Prvi korak u ovom pokušaju mora biti hapšenje ratnih zločinaca. To je jednako "mala" i "velika" strategija genocida.. Drugi korak je naravno povratak izbjeglica u njihove domove i finansijska pomoć za rekonstrukciju.

Naša vlada prezentirala je zahtjev Sudu za ratne zločine u Den Haag-u da se uhapse i dovedu na suđenje ratni kriminalci. Sada se sudi Dušku Tadić, ali nema optužbe za silovanje u njegovom slučaju. Postoji druga pisana optužnica protiv Gargovića i drugih osam ljudi u Foči, koja se završila prije šest mjeseci. Svi oni su još uvijek slobodni i žive u oklini Foče. Da ste bili izbjeglica iz Foće, da li biste se tamo vratili dok je ovim fašistima, silovateljima, ratni zločincima dozvoljeno da hodaju ulicama našig gradova i žive kao vaši susjedi?

Za na, bosanske žene iz BISER-a, jedina prava stvar je da se Karadžić i Mladiž i svi drugi počinioci dovedu u Sarajevo na suđenje, kao što je Eichmann bio suđen u Tel Aviv-u. Danas, 1 1/2 godinu nakon što je potpisan Daytonski mirovni ugovor - Karadžić je još slobodan. Kako je onda moguće obnoviti Bosnu i Hercegovinu?

Zbog toga su žene iz BISER-a medjunarodna inicijativa žena iz Bosne i Hercegovine, u martu 1993 podigle optužnicu protiv Radovana Karadžića skupa sa jednom Bosankom i jednom bosanskom ženskom organizacijom. Naš advokat je Catharine Mackinnon, a optužnica je u District Court u New York-u.Mi smo sada samo u procesu građanske optužbe.

Nažalost, historija grozota nasprama žena, posebno silovanja, je veoma duga. Mi ne želimo da zaboravimo nacističke koncentracione logore ili ili korejske žene utješiteljke ili žene Palestine ili Bangladeša. Mi nećemo dozvoliti da se ove grozote ikad dogode ijednoj ženi: kako u ratu tako i u miru: nigdje na ovoj planeti: nikada.