biserlogo
home biser traumaeng aboutwomen verdict wracking manandwoman projects
_______________________________________________________________________________________________________________________________
HOME > ABOUT WOMEN > TALIBANS' AMBASSADORS

Ambasadori Talibana

Arhiva DANI 71, 16.mart/ožujak 1998.

Drago Pilsel

dani
Za osmi mart najavljen je okrugli sto na temu "Žena, religija i društvo" koji je organizirao "Biser", međunarodna inicijativa žena BiH, u znak podrške međunarodnoj kampanji Humanitarnog ureda Evropske unije "Cvijet za žene Kabula".
Skup je, kako to priliči, dostojanstveno počeo, a onda su se pojavili članovi organizacije Aktivne islamske omladine i podršku obespravljenim ženama pretvorili u opasnu prijetnju: najavom kako će se pobrinuti da i bosanske žene budu oslobođene poput afganistanskih - dolaskom talibana

BIO SAM NA OKRUGLOM STOLU "Žena, religija
i društvo" koji je organiziran osmog ožujka u
prostorijama Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.
Sazvavši skup, članice "Bisera", međunarodne
inicijative žena BiH, htjele su dati podršku ženama
Afganistana i pridružiti se kampanji "Cvijet za žene
Kabula" Humanitarnog ureda Europske unije kojim
predsjeda Emma Bonino. Obukao sam odijelo i
kravatu, kupio cvijeće (pravo), darovao ga supruzi
koja je bila pozvana da referira o položaju žene u
dokumentima Katoličke crkve i ušao sam u
prostoriju koju su te nedjelje članovi Kruga 99
ustupili ženama.


Podijeljena su mi dva letka. U "Biserovom" letku, uz
popis imena moderatora i govornika na okruglom
stolu, stajalo je još i kratko obrazloženje o motivima
stvaranja bosanskohercegovačkog komiteta za
podršku ženama Kabula i za solidariziranje s
kampanjom gospođe Bonino. U toj akciji, pisalo je,
"prepoznatljiv je isti duh podrške odbrani
univerzalnih principa ljudskih prava i podrške
ugroženima koja je bila iskazana ženama
Srebrenice pod nazivom 'Vi niste same'. Ova
poruka kao moralna podrška potvrdila je
međunarodnu žensku solidarnost tim prije što
iskustvo Bosne, posebno iskustvo bosanske žene
u vremenu agresije 1992-1995, ukazuje na
tromost institucija i nepostojanje efikasnih
mehanizama međunarodne zajednice za zaštitu
ljudskih prava, čak i kada je riječ o njihovim
masovnim kršenjima".


"Biser" nas je želio uvjeriti da su žene, kao socijalno
ranjivija kategorija, u pravilu prve na udaru
društvenih, socijalnih, ekonomskih i političkih
promjena i da se, eksplicitno ili implicitno, u
mnogim dijelovima svijeta reduciraju čak i njihova
stečena prava. Borba za ravnopravno priznavanje i
uživanje građanskih, političkih, ekonomskih,
socijalnih i kulturnih prava žena postala je
planetarni proces i zato je, pisalo je u letku,
neprihvatljivo njihovo osporavanje i ugrožavanje
bez obzira u ime kojeg se ideološkog ili religijskog
uvjerenja to vrši. Pročitao sam ovaj letak, priznajem,
površno.


Onaj drugi, s pečatom Humanitarnog ureda EU, bio
je privlačniji. Citiram: "Zamislite da imate petero
djece. Zamislite da ste izgubili muža. Zamislite
da vam se kaže da ne možete dobiti posao da
biste preživjeli jer je to protiv zakona. Zamislite
da morate da kažete vašoj kćerci da više ne može
ići u školu. Zamislite da treba da kažete vašoj
djeci da moraju da prose i torbare na ulici da bi
prikupili dovoljno novca za kruh i čaj. Zamislite
da živite u kući srušenog krova i prozora
polupanih u uličnim borbama. Zamislite sibirsku
zimu u kojoj provodite večeri okruženi vašom
porodicom uz malu peć koja pokušava da zagrije
dom pun propuha. Drugog dana izašli ste iz
kuće. Nosili ste čador koji ste obavezni da nosite.
Ulična svjetlost je bila nejasna kroz rupe na
vašem velu (nihabu). Vaš sin je uspio u
posljednjem trenutku da vas spasi od točkova
auta patrole u prolazu. Imali ste sreću. Da ste bili
povrijeđeni, morali biste potražiti pomoć u
bolnici. Hirurg, čiji je kolega kažnjen lomljenjem
ruku zato što je liječio jednu ženu, mogao bi
odbiti da primi pacijenta-ženu. Takav danas
izgleda život udovice u Kabulu."


Kako žive žene pod talibanima?


A poslije dvadeset godina rata u Afganistanu koji je
uništen, kažu, četiri puta više nego BiH, ima ih
mnogo. Međutim, to je portret udovice koja živi
bolje. Situacija može biti gora ako boluje od TBC-a,
ako brine za siročad svoga brata, ako su joj djeca ili
nećaci stali na minu. Otkada su talibani zauzeli
Kabul u rujnu 1996, tvrdi Emma Bonino, ženama su
oduzeta prava koja su im do tada bila priznata, a
Afganistan je postala prva zemlja na svijetu u kojoj,
crno na bijelo, stoji napisano da žene nemaju
nikakva prava.


Koriste se samo za rađanje. Ne mogu pogledati
muškarca koji nije član njihove obitelji. Nemaju
pravo kretati se same. Nemaju se pravo školovati
niti pohađati univerzitet. Ne smiju voziti automobil,
ni bicikl. Zabranjen im je rad. Ne mogu ići u bilo
koju bolnicu. Postoji bolnica za žene, jedina u kojoj
se imaju pravo liječiti, ali je ona nekima jako
udaljena. Ako žene nemaju novac za taksi, hodaju
po nekoliko sati do nje. Njihova djeca nemaju pravo
igrati se zmajem ili lutkama. Vjerska je policija
zabranila televiziju, glazbu i izlete. Većina žena u
Kabulu u potpunosti ovisi od humanitarne pomoći
kojoj nemaju pristup zbog diskriminacije. Nema
socijalnih institucija. Potrebna im je dakle, hrana,
voda za piće, medicinska pomoć, ugalj, osnovni
građevinski materijal. Ema Bonino je bila tamo.
Tvrdi da su danas žene Kabula svedene na sjenke
umotane u čadore od glave do pete. Nemaju pravo
birati životni stalež niti bilo što drugo.


Tek što sam pročitao letak Humanitarnog ureda EU,
žamor u sali je naprosto prekinut. U dvoranu je u
koloni ušlo desetak žena koje su, za razliku od
afganistanskih žena s promotivnog plakata u kojem
im se nekako naziru oči, bile totalno pokrivene. I
sam sam bio zbunjen. U prvom sam mahu mislio da
stižu žene nekih diplomata iz islamskih zemalja. Ali
ne, one hodaju sa svojim muževima. Ove su ulazile
kao u procesiji. Vršile su jasno isplanirani i
predviđeni postupak. Neke od njih su u naručju i
rukama u crnim rukavicama nosile malu djecu. Po
pokretima su djelovale mladoliko. Zaokružile su stol
i stale su odmah do table iza glave stola gdje su
sjedile organizatorice, predsjednica "Bisera" Aida
Daidžić, moderatorice okruglog stola Fatima
Lačević i Mediha Filipović, te gošća Anna Maria
Corazza koja je imala zadaću ispričati gđu. Bonino i
upoznati skup s evropskom inicijativom podrške
ženama Kabula.


Možda će netko zaključiti da pretjerujem, ali nakon
svega što se dogodilo te nedjelje, sada sam uvjeren
da sam na licima mnogih prisutnika prepoznao
strah. Nije to bio onaj izraz strahopoštovanja kojeg
sam prepoznao kod žena, naprimjer muslimanki u
susretu s papom Ivanom Pavlom Drugim, na licu
nekih mojih poznanica kada odlazimo u posjet
prijateljici Danijeli, koja također živi "zamotana"
(vide joj se lice i ruke) kao opatica iza rešetaka
karmelićanskog samostana u Kloštru Ivaniću,
nedaleko od Zagreba, ili u prvom susretu
neupućenih katolkinja iz Hrvatske s pravovjernim
muslimanskim ženama na Čaršiji. Ne. Bili su to
obrisi lica koji ukazuju nagli osjećaj nesigurnosti i
zbunjenosti. Ovaj se drugi osjećaj nametnuo prvom
i ubrzo je žamor nastavio kraljevati dvoranom. Ja
sam svoj pogled ostavio uperen u tu grupu žena
koje nisu slučajno bile stale pored plakata s
"ugroženim" afganistanskim sestrama. Primijetio
sam grešku organizatora. Nitko im se nije obratio
niti je pokazao znakove da su shvatili što te žene
traže na takvom skupu.


Žene s misijom


A nije bilo teško zaključiti. Trebalo je malo
pogledati i u zatvorenom dvorištu Ekonomskog
fakulteta pobrojiti muškarce koji su okupljali
dječicu za zajedničku fotografiju. Trebala je to biti
fotografija u fotografiji. Naime, roditelji su dječici u
ruke stavili fotokopije slike snimljene prije
pedesetak godina u ulici Ferhadija. Na slici je grupa
žena, doduše nisu sve obučene u crno, kao da su
snimljene u Kabulu. A iznad slike, rukom napisano,
stajalo je: "Sarajevo je bio europski grad sa multi,
multi... ali i grad sa muslimanima islamskih
obilježja."


Prepoznao sam kuću u kojoj je živio moj otac za
vrijeme onoga rata, Ferhadija 2. Svakako, to je bilo
Sarajevo. Prišao sam jednom dječaku. Uskoro sam
se našao okružen s petnaestak mladića i muškaraca
i uveden u, u prvom redu novinarsku a kasnije i u
teološku diskusiju oko namjere "kršćanske Europe"
prema "islamskom Afganistanu". Ta diskusija ne
zaslužuje veću pažnju. Zanimljivije je držanje tih,
odmah sam od njih saznao, pripadnika Aktivne
islamske omladine, koji su za Božić poručivali
subraći u vjeri da ne čestitaju blagdan kršćanima, a
sada su s katoličkim teologom i novinarom
razgovarali o tumačenju Biblije. Istini za volju, nisu
razgovarali već me nadglasavali s vrlo plitkim
teološkim argumentima.


Nije mi bilo potrebno dočekati nastavak okruglog
stola da bih shvatio zašto su u razgovoru sa mnom
tako energično naglašavali da su talibani
"oslobodili" afganistanske žene i spasili ih od
masovnih silovanja, prostitucije i side koja bi došla
zahvaljujući "kršćansko-komunističkoj ruskoj
agresiji" i "kriminalu mafijaških i humanitarnih
organizacija". Te su nedjelje, ta "islamska aktivna
omladina" i te žene imali misiju: najaviti oslobođenje
Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i cijele
Europe po talibanskom modelu.


Istina snagom tekbira


Nakon okruglog stola trebala je početi diskusija. Za
riječ se javila Ejla Vicković iz Tuzle, prosvjedujući
što nisu pozvane žene koje će svjedočiti "pravu
istinu o Kabulu", onu koja govori da su svoj sadašnji
status tamošnje žene "slobodno izabrale". Ejli smo
mogli vidjeti lice. Bilo je nahranjeno frustracijama i
ogorčenjem prema hipokriziji Europe koja nije znala
prepoznati dramu žena u BiH, Kašmiru, Turskoj
(gdje se čador i hidžab zabranjuju), a sada i Kosova.
Govorila je dugo. Čitala je iz bloka svoj rukom
napisani referat o istini Kabula i o novom
"križarskom ratu" protiv islama. Šokirane
predstavnice te "uplašene Europe pred
napredovanjem islama" nisu pronalazile prave riječi
kako bi diskusiju vratile normali. Uskoro im je taj
napor postao nepotreban. Dvoranom su zavladali
povici "Allahu ekber!" koje su unisono i uigrano
vikali "aktivni islamski omladinci".


Ipak, do riječi je došla predstavnica talibanskih
ambasadora dobre volje. Iz svoje je crnine
progovorila Alma Osmanović a nakon nje i Nihada
Šahinović Avdić. Čitale su svoje preduge i s
katoličke perspektive, netolerantne govore i bivale
prekinute od organizatora i od povika vlastitih
muškaraca. Javili su se tako redom Nermin
Kabahija, Musa Sanjin i mnogi drugi. Nadglasane
su Amila Omersoftić i ostale žene koje su kanile
diskutirati. Neke su izgubile živce i napustile salu.
Jedna od njih, prof. Nela Rubić, s cigaretom u ruci je
naglas rekla da bi povrijedila sebe ako bi ostala u
takvom društvu. Momci su dalje odrađivali svoje.
Optuživali su lažnu emancipaciju žena na Zapadu,
prozivali zapadne vlade, a među njima i francusku
zbog organiziranja masovnih pokolja u Alžiru,
komunistički indoktrinirane učiteljice kojima će biti
zabranjen odgoj, naivne bosanske Emme Bonino,
itd, itd.


Nakon što im je profesor Vladimir Premec obećao
da će "intervenirati" kako bi "sestrama u nihabu
kojima nije dozvoljen upis na fakultet" to bilo
omogućeno ako zadovoljavaju opće kriterije,
napokon se za riječ javila islamska teologinja
Nermina Jašarević koja je uspjela izreći rečenicu
koja je cijeloj toj tužnoj atmosferi dala logičan kraj.
Ustupivši jednu minutu svoga vremena bradatom
mladiću koji ga je netolerantnim ispadima
zloupotrijebio, rekla mu je: "Slažem se s Vama u
iskazivanju postojećih frustracija, ali se, Boga mi,
ne slažem s načinom na koji ste Vi i Vaši prijatelji
istupili. On nema uporište u izvornom islamu." U
pravu ste, rekli su joj organizatori, "istina se ne
pravu ste, rekli su joj organizatori, "istina se ne
može braniti uzvicima".


Međutim, svi ćemo biti u krivu a ovo će društvo u
krivo otići ako se ne shvati što ova grupa
fundamentalističkog profila i njihova djeca u skoroj
budućnosti predstavljaju. Ne samo materijal za
poznati terorizam ukoliko proislamske političke
stranke postanu opozicija zahvaljujući intervenciji
"truloga svijeta". Oni već sada postaju najbolji
detonator da si vjernici različitih religija okrenu
leđa. To sam vidio te nedjelje. Na dan kada su žene
trebale ostati zajedno jedne su trčale iza Boga
tražeći zaklon, a druge su Ga udarale kako bi
napravile mjesta da se dočepaju prvih.

Objavljeno u broju 71 DANA, 16. MART / OZUJAK 1998.

rape

issue

talibans

dieperle

stanford

monalisa